Literarno stvaralaštvo

Pišu: Lamija Alić i Ilhana Tinjak

21/12/2011
By

Retrospektivno pričanje doživljaja

 “Rezultati mog rada su odlični”

          Osvojili smo drugo mjesto.

         Bio je četvrtak, padala je kiša. Nebo je bilo sivo. Životinje su se povukle u svoje domove.

         Za nekoliko dana će se održati Općinsko takmičenje iz programa “Svjesnost o postojanju mina”. Razrednik je izabrao da će samonom na takmičenje ići dvije Ajle, jedna iz sedmog, jedna iz osmog razreda. Izostajale smo sa nekih časova da bismo uvježbali gradivo. Nervoza je bila sve većai veća. Naš nastavnik se trudio da nam razbije tremu i da nam sve bude zabavnije. Nas tri smo ozbiljno shvatile to što mi predstavljamo školu. Nije nam bilo svejedno. Željele smo dobar plasman. Učenici iz mog razreda su me podržavali, a nadam se da su i ostali.

       Došao je taj dan. Opet je bio četvrtak. Došli smo u školu u kojoj se odžavalo takmičenje. Bilesmo nervozne. Mene je čak zabolio stomak. Kao u jednom trenutku, sve je bilo gotovo. Završili smo. Rezultati su kao osuđenici visili na zidu. Približili smo se.

         Osvojili smo drugo mjesto.

         Rezultati našeg rada su odlični.

 LAMIJA ALIĆ, VI-1

…………………………………………………………………………………………………………

Retrospektivno pričanje doživljaja

 “Rezultati mog rada su odlični”

         Veoma sam sretna. Na Federalnom takmičenju sam osvojila prvo mjesto iz sviranja klavira.

         Dan je počeo odlično. Sunce se probijalo između dva divovska siva kamena na nebu. Ptice su pjevušile čarobne pjesme koje je milina slušati.

         Krenula sam u Muzičku školu pjevušeći pjesmice koje sam trebala svirati. Lagano sam hodala prema školi kroz hladni grad. Kada sam ušla u učionicu, nastavnica me je veoma obradovala novim vijestima. Rekla mi je da sam prošla na audiciji za takmičenje. Bila sam presretna kada sam to čula. Već idućeg jutra krenuli smo u Tuzlu, gdje se održavalo takmičenje. Kad sam ušla u sobu, u hotelu u kojem sam trebala odsjesti jedan dan, počela sam se raspremati. Odjednom, nastavnica je užurbano ušla u moju sobu i rekla mi da nastupam za dva sata. Srce mi je već počelo jače kucati. Sjela sam na krevet i čvrsto držala moju sretnu igračku. Jedan sat kasnije svirala sam pred žirijem. Ruke su mi drhtale, ali imala sam nadu da ću uspjeti. Idućeg jutra nastavnica je tako brzo ušla u sobu da sam je jedva uspjela vidjeti.

               U njenim očima je bilo nešto što nisam nikad vidjela, no nestrpljivo sam čekala rezultate.

              Nastavnica mi je rekla da sam osvojila prvo mjesto i da je veoma ponosna na mene.

              I zaista, moj trud i vježba su se ipak isplatili.

ILHANA TINJAK, VI-2

Poezija

02/12/2011
By

Zimski dani

Sve je prekrio kristalni snijeg,
čak su i ptice krenule u bijeg.

U svoju jazbinu se sakrio i medo,
a uz oganj ruke grije stari dedo.

Mali potočić se pretvorio u led,
a mali medo nema svoj med.

Po pustim poljanama pada snijeg,
a djeca se spuštaju niz visoki brijeg.

A vjetar vije i vije
dok zeko svoje šapice krije.

EMINA KUKULJAC, VII-1

 

Proza

20/11/2011
By

Nagrađeni rad kao najuspješniji u općini Stari Grad

MOJA DRAGA BOSNA I HERCEGOVINA

 Od davnina čovjek ima potrebu izraziti svoje osjećaje prema mjestu u kojem je rođen, odrastao, u kojem ima porodicu ili o kojem je iz nečijih usta čuo da je to njegovo rodno mjesto.  Domovina se često shvaća kao prostor neke geografske širine i dužine ili kao neki prostor označen debelom crvenom linijom na geografskoj karti.  Ali gdje je ta duša ?  Gdje je tu ona viša dimenzija, ljudska dimenzija koju nijedna geografska karta ne može označiti, ona neraskidiva nit ljubavi i prijateljstva s ljudima s kojima i pokraj kojih proživljavaš najsretnije i najtužnije trenutke u životu, s kojima dijeliš najdublje tajne ili tek kratiš vrijeme, s kojima rame uz rame, staješ na branik te iste domovine, branik života i istine.

Domovina je nematerijalna, ona je ljubav prema ljudima, tradiciji, historiji, ona je suživot u patnji i veselju, znoj proliven za izgradnju materijalnih stvari na materijalnom komadiću zemlje kao temelju zajedništva i čvrste veze prošlosti i budućnosti.  I baš zbog te povezanosti domovinu moramo štititi i voljeti, braniti i svojim krvavim žuljevima i izmučenim rukama slagati još čvršće temelje kako se ona nikad ne bi uništila, kako niko ne bi mogao reći da ona ne postoji, da mi ne postojimo ili da zbog svoje prošlosti i porijekla ne zaslužujemo dostojanstvo slobode.

Bosanski heroji su tu slobodu izborili za nas i krvavo je platili.  Nama je povjerena zadaća da čuvamo vječni plamen života Bosne i Hercegovine i Bosanaca i Hercegovaca i da svojim primjerom poučimo sve bosanske i hercegovačke sinove i kćeri kako da učeći prošlost grade budućnost drage naše Bosne i Hercegovina.

 

AJLA DŽANO, VIII3

 

Proza

20/11/2011
By

MOJA DRAGA BOSNA I HERCEGOVINA

 Svaki put kad kroz prozor pogledam, i vidim svoj grad, sve više shvaćam koliko mi je drag.  Ali, još mi je više draga moja domovina Bosna i Hercegovina.  Kad shvatim koliko je puta bila rušena, vrijeđana, uništavana i spaljivana, a opet je ostala ponosna, čista i sama po sebi posebna, još je više volim, još više živim za nju, za život u njoj.

Ona možda nema neke ogromne parkove, velika mora, mnoštvo fabrika i ostale stvari koje neke strane zemlje imaju, ali ima nas Bosance i Hercegovce koji vole i čuvaju njene poklone nama.  Ima svoje čaršije, bravadžiluke, kujundžiluke, svoje ćuprije i beristane, svoje znamenitosti koje su važnije od vožnje ringišpilom u nekom ogromnom lunaparku.  Ima šume, polja, rijeke, planine i doline u čijoj se blizini živi zdravije, ugodnije i sretnije nego u blizini zagušljivih fabrika čiji dim i otrovi uništavaju prirodu i njene ljepote.  Bosna i Hercegovina mi je dala zdrav život, dom i veselje, dala mi je ljubav i mnoga prava.  I zato ne postoji razlog zašto je ne bih voljela i čuvala.

Kad se sjetim priča o ratu, suze mi počnu kliziti niz lice.  Tužna sam zbog sudbine šehida i palih boraca koji su se trudili zaštititi zemlju i omogućiti nama bolji život.  Hvala im za moju slobodu, za slobodu mojih drugova i sve djece ove zemlje.  Znam da su oni bili najplemenitiji i najhrabriji ljudi.  Nama su dali mogućnosti da nastavimo gdje su oni stali.  Neki zli i sebični ljudi su pokušali uništiti našu zemlju, ljudi koji su iz čista mira ubijali bespomoćne Bosance i Hercegovce želeći im preoteti sve!  Ali nisu znali, iako su im oduzeli život, spalili domove, nisu im mogli oduzeti ljubav prema domovini.  I po tome su nezaboravni i besmrtni sjećanju pravog čovjeka, a ljubav je smisao života, život je ljubav i bez ljubavi nema života.  Rijeke su bile krvave, a borci su se sa posljednjim trzajem tijela borili da spasu domovinu od zla.  I tako uz njihovu pomoć BiH je uspjela pobijediti i ponovo oživjeti.  Svaki dan zahvaljujem na životu, tim borcima i zemlji, jer da nije bilo njih ja možda ne bih bila ni rođena, a ovaj literarni rad koji pišem nikad ne bi bio napisan.

Dok himnu nijemo slušam srce mi poigrava.  Sjetim se lijepih trenutaka u svom životu, igre na livadama, šetanja čaršijom i mnogih drugih stvari.  I zato neka svi znaju moja domovina je Bosna i Hercegovina, zauvijek ću je voljeti, čuvati i u njoj živjeti.  Ako i ne budem živjela u njoj, moje će srce, i moje misli zauvijek pripadati njoj.  Pa neka se nadmeću proljeće i zima, neka prkosi kiša suncu, ipak ono najljepše sija u mojoj Bosni, Bosni ponosnoj.  I zato kažem: “Volim te Bosno i Hercegovino, moja draga domovino!”

 

MERISA AHMETSPAHIĆ, VIII2