“To je grad novca, ali i dobrog ukusa, i razvijenog smisla za red i ljepotu, za skladan i radostan život. Te dvije istorijski uslovljene i protivuriječne osobine grada ostavile su traga i u duši sarajevskog čovjeka: samosvijest, preduzimljivost, želja za punim životom i dalji”m vidikom, a preko svega toga veo melanholije, dah neodređene tjeskobe i istorijskog opreza prema životu i svemu što život donosi. To je grad buna i ratova, novca i gladnih godina, kužnih epidemija i razornih požara, grad vještih ljudi, koji su uvijek voljeli život, iako su ga poznavali i s lica i s naličja. Njegovo lice u posljednjoj svjetlosti sutona izgleda drevno i mudro. To je grad koji dotrajava i umire, i u isto vrijeme se rađa i preobražava.” / Ivo Adrić
………………………………………………………………………………………………………………..
“Sarajevo je nekada bio grad česmi i zelenila. A sad je kao bunar sa asfaltiranim dnom. Parkovi se pretvaraju u parkirališta. Trotoari sve uži, ceste sve šire. Sarajevo je u svom starom dijelu orijentalni grad, sa strehama, ćepenicima, kaldrmom i džamijama. Ubićemoga ovom forf- arhiktekturom. Mercedes parkiran pored sebilja. To je užas…” / “Otac moje kćeri”, 12,
Nenad Veličković/
……………………………………………………………………………………………………………
“Negdje sprva novoga vijeka osvitalo je Sarajevo, Bosna-Saraj, lijepi bijeli grad na Miljacki, a budili su ga mujezini sa stotinjak džamija, koji su melodiozno pjevali : “Allah je najveći!”
Kroz jutarnju polumaglu stizali su vjerne Sarajlije u džamijska predvorja. Sabah je. Valja Allahu zahvaliti na milosti što je poklonio novi dan svom roblju na zemlji. I crkve su zvonjavom pozivale na jutarnju molitvu, pa su i kršćani i hrišćani ulazili tiho u svoje bogomolje. /“Legenda o Ali-paši”, 11, Enver Čolaković/
…………………………………………………………………………………………………………….
