Najbolji literarni rad

U srijedu, 06.02.2019.godine, obavješteni smo o rezultatu Konkursa za najbolje literarne radove učenika osnovnih i srednjih škola koji je Muzej “Alija Izetbegović” objavio u Oslobođenju dana 16.11.2018.godine.
Učenica naše škole Umma Šahović, VII-1 razred, osvojila je PRVO mjesto sa literarnim radom „Bila sam u zavičaju mojih roditelja“. Svečana dodjela nagrade i priznanja za učenicu i školu bit će upriličena 28. februara povodom Dana nezavisnosti BiH.
U nastavku pročitajte rad.

Bila sam u zavičaju mojih roditelja

“Selo moje ljepše od Pariza” govorio je babo mami često kroz smijeh kada ona pravi kljukušu a ona bi se zacrvenila pa mu pukla ćušku. Smiješno mi je to bilo i ako mi nije bilo baš najjasnije od kud babi takva šala kad je mama iz Sarajeva sa Hrida, prava mahalušica. Jednom sam ih pitala a oni su oboje prasnuli u smijeh i nije bilo šanse da mi objasne. Uglavnom odustala sam od istraživanja kakve veze imaju kljukuša, Pariz, selo…

Misterija mi se ovo ljeto sama odgonetnula. Tokom jednog porodičnog okupljanja tetka je spomenula kako je u Glamoču, tačnije u Džuličanu asfaltiran put koji je projektovala Azra-mamina rodica. Rodbina iz sela uči mevlud u novoj džamiji tim povodom. Džuličan je selo u kojem je rođen moj dedo ali se rijetko spominjalo zbog toga što je on u Sarajevo došao da se školuje jako mlad. Tu noć se mama jako obradovala i rekla tetki: Idemo!Nisam bila trideset godina. Neka se i djeca nadišu kisika!” U petak u podne stigli smo u Glamoč. Na prvi utisak mi se nije svidjelo. Tiho i mirno gotovo dosadno. Bila je to mala muslimanska čaršijica. jedna glavna ulica, opština, pošta…nekoliko dućana. Ispred jednog smo stali kako bi kupili kafu i bombonjeru “za obraza” kako je red. Uđemo tako žedni u dućan, otvoreno sve a trgovca nema. U tom momentu začu se ezan. Shvatili smo da je čovjek otišao na Džumu. Dok smo stajali ispred i čekali da se trgovac vrati primjetili smo da ni jedno muško nije prošlo čaršijom. Kada se pojavio trgovac je bio ljubazan, vidno iznenađen nepoznatim kupcima. Zapitkivao je odakle smo, koja familija te predao rahmet maminoj tetki Hanki koja je bila čuvena ljepotica, baš kao Hanka iz pjesme.  Na Džuličan smo krenuli sa obrazom, sa sladoledom što nas je njime častio ovaj divni čovjek.

Dan je bio vreo, sunce je blještalo ali je vjetar kroz Glamočko polje prijao. Stigli smo na Džuličan. Smiješno ime. Ali prelijepo selo.. Put nov, bez gradskih rupa, gužve i buke. Avlijei bašte redom uredne a kuće velike sa novim fasadama i ogradama. U ovom selu kao da su se komšije utrkivale ko će imati kitnjastije zavjese i više balkona sa neobičnim cvijećem. Sve je mirisalo na čisto, na neku biljku. Tetka mi je rekla da je Majčina dušica od koje pijem čaj ali se ovdje zove Hajdučica jer se privija na rane. Mirisalo je nevjerovatno, punilo mi pluća i opuštalo do pospanosti. Predivan osjećaj. Nikada ranije nisam toliko uživala u vožnji. Tetka je parkirala auto ispred jedne prekrasne kuće i prokomentarisala:”Aman!Napravili su imperiju”.  A mama je nijemo izašla iz auta i krenula prema bunaru kraj svježe ozidane kamene ograde. Neko vrijeme je stajala a onda se rasplakala. Sjela je na drvenu klupu, neobičnu i staru u tom prostoru jer je sve okolo bilo novo, uređeno, djelovalo skupo kao u filmovima. Uopštenisam tako zamišljala selo. Na vratim akuće pojavila se mlađa a za njom i jedna sićušna plava mama pod šamijom i u dimijama. Žene su u prvi mah pomislile da neki musafiri traže pa rekoše:”Bujrum djeco!” ali kada mama reče :” Strina!”- stara žena raširi oči i ruke i povika:”A di si, Vrtirepko, guje te ne klele!? Lipa moja, mašallah.” Dirljiviji zagrljaj nisam vidjela nikad. Milovala je po kosi svojim ispucalim starim rukama. Bila je to amidžinca od mog dede. A mlada žena bila joj je saha od praunuka. Šokirala sam se. Zar je moguće da toliko stara žena od stotinu godina može biti tako pokretna  i bistra. “Namaz dico”- reče nam ona tada.

Sofra bi puna, šarena z atren, glamočki krompir i sir iz separata, neke čudne sprave što proizvodi najukusnije sireve na svijetu.  Kafa je bila iz šiša, također spravica kakvu nisam vidjela u kojoj se kafa u zrnu prži na vatri. I gurabija ali sa orahom na vrhu. Žene su se međusobno jedna drugoj obraćale na poseban način, mlađa starijoj sa velikim poštovanjem a starija mlađoj sa zahvalnošću. To je lijepo djelovalo. Poslije sam shvatila da je “nevista” , kako joj se strina obraćala, rodom iz Livna, gradića u blizini. Bilo je tu noć zabavno upoznati neke mještane iz Džuličana koji su došli da se druže sa nama ali i još neku rodbinu iz Splita koji su tu kao mi zbog mevluda. Strina je prepričavala mamine nestašluke iz djetinjstva. Ta žena je bila zabavna i smiješna. Ispričala mi je kako je mama dolazila na ljetnji raspust. Saznala sam i da “Vrtirepka” znači nemirna maca koja stalno skače i vrti repom. Strina kao i svi u Džuličanima govorila je ikavicu. Pričala mi je još da je mama jednom tako provela cijeli dan u kokošinjcu. Sakrila se i uživala u predstavi koja se odvijala vani dok su je svi po selu tražili. Osjećala se bitna i ludo se zabavljala dok su nanu vani od sikiracije zalijevali vodom. Nakon toga je dobila vaške i ošišali su je na kratko ali je to posebna priča. Zaspala sam na minderu strini u krilu.

Ujutru su me probudili glasovi, razgledala sma pi sobi u koju su me u snu donijeli. Posteljina je bila bijela sa vezom na jastučnici, dušek udoban a na prozoru je stajala bakrena činija i u njoj kora od dunje. Stajala sam kraj prozora i gledala ogromno imanje. Sve je ovdje imalo svoju ulogu i svoje vrijeme.  Kao organizirani mravinjak. Ljudi žive od napornog rada i žive dobro, u izobilju. Brige su drugačije. Svode se na sirupe za imunitet, na bube zlatice. Niko ovdje nije spominjao kredite, šefove ni nekakvu lamelu na autu. Bajkovito mjesto i bajkovit doručak. Velika domaćajaja sa suhimmemsom, tristo bestilja i pekmeza, livanjski sir.. ma svega. Tu sam prvi put probala “poparu”, to su komadi pšeničnog hljeba ili lepinje prekriveni sa mesnom čorbom. I naravno kljukuša ali ovdje se pravi od sjeckanog krompira i zove se “sica”. Da, sve se to na Džuličanu pojede za doručak. Mora tako,mnogo energije za ljudekojimnogo rade.

Nakon doručka krenula sam u obilazak imanja. Kao u pjesmi, vidjela sam “konje vrane po livadi razigrane” – samo se takvi konji u Džuličima zovu “azgini”. Vidjela sam savršene plastove sijena, kosce nadničare, stada ovaca na ispaši, milovala jagnje.. U štali sam doznala i maminu tajnu. U jednoj od Vrtirepkinih avantura jedna druželjubiva krava odlučila je da se obračuna sa djevojčicom oznojenog čela što stalno skače i gazi joj travu. Jurila je ona tako Vrtirepku dok je nije stigla i počela lizati svojim hrapavim jezikom dok jojnije polizala sav znoj i suze sa lica i napravila je frizuru. Kada sam poslije rekla mami da sam saznala njen prvi kozmetički tretman kod krave rekla mi je da će mi jezik svezati na mašnu ako ikom ispričam u Sarajevu. Ali evo ja sam ispričala. Nije da nisam imala i ja nezgoda ali me sramota da vam to pričam. Samo mogu reći da su mi hajdučica, livanjski sir, azgini konji, klupa na kojoj stara strina plete čarape bez naočara mnogo zanimljiviji od Pariza. Uostalom tamo još nisu otkrili “piling kravljim jezikom!”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *