Daily Archives: 12/01/2012

Pišu: Hamza Mangafić i Haris Hodžić

12/01/2012
By

Rasprava je argumentovano iznošenje dokaza za zadatu tvrdnju ili sopstveno mišljenje. Cilj rasprave nije da se neko složi sa nečijim mišljenjem,ili ne,  nego da se na kraju donese zaključak koji predstavlja pouku za ono o čemu se diskutovalo. Nerijetko ta zadnja rečenica je životni savjet čitaocu i učesnicima u diskusiji.

“Odjeća ne čini čovjeka”

       Stoljeće je dvadeset i prvo. S vremenom se mijenja i moda. Kažu da odjeća ne čini čovjeka. Iako u ovo doba čovjek s malo novca mora lijepo izgledati, ja se slažem sa ovom tvrdnjom.

Teška su vremena, lopova je na sve strane, svi se nekako trudimo da uđemo među evropske ljude, stidimo se svog porijekla. Evropljani nas gledaju sa visoka zbog toga što nose Armani odjela, Hugo Boss košulju, Nike tenisice ili ne znam šta već. Njima nije poznata izreka “Knjiga se ne poznaje po koricama”. Nama, “običnim ljudima”, nije toliko bitan izgled, mada malo i na to gledamo.

             Moj komšija je bogat. Svaki dan izlazi u drugačijem odijelu i gleda nas s visoka kao da je novac nešto najvrijeednije na svijetu.

Novcem se ne može kupiti smisao za humor, karakter, duševni mir i dobrodušnost. E to je ono što mi Bosansci i Hercegovci imamo i teško održavamo. Bog na sudnjem danu neće gledati odjelo. Evropljani misle da su po nečemu bolji od nas, ali ja se ne bih složio.

Odjeća ne čini čovjeka. Novac možda pokreće sve, ali ne i karakter. Lijepo je biti tobro obučen, ali to nije ni malo obavezno. Ja se slažem s ovom tvrdnjom, a vi procjenite sami. / Hamza Magafić, VIII-1

                 Danas u svijetu mnoge ljude cijene po odjeći. Kupuju u vrlo skupim buticima. Ljudi, koji nisu na visokom položaju, kupuju odjeću na pijaci.

                     Ja se s ovom tvrdnjom slažem zbog toga što ni jedan odjevni predmet ne može pokazati nečiju dobrotu i pamet.  Odjeća sa pijace je ista kao i u buticima, samo što ljudi smatraju da je skuplje bolje i ljepše.  Nije važno kakvu odjeću nosimo, nego kakvi smo u duši.

                 Moja rodica Nasiha ima drugačije mišljenje. Kaže da kada se obuče lijepo, dječaci je više gledaju. Kupovanjem u skupim buticima iskazuje svoje imovno stanje. Lijepa odjeća je čini ljepšom.

Ipak, bez obzira na ono što je prije mislila, moja rodica i ja smo kroz razgovor došli do istog zaključka, a to je da odjeća ne čini čovjeka već njegova pamet i dobrota./ Haris Hodžić, VIII-1

Pišu : Enida Dučić i Ilma Kordić

12/01/2012
By

Portret lika

“Mrgodno lice mog komšije”

 

          U našoj maloj ulici se svi poznaju. Baš smo kao jedna velika porodica.

      U svakoj porodici postoji jedna crna ovca,pa tako i u ovoj našoj. On se nikada ni sa kim nije družio. Izbjegavao je sve komšije. Mi, djeca, to ne razumijemo, ali pretpostavljamo da se između njih desio sukob. Svi ga se pomalo bojimo. Valjda zbog njegovog uvijek namrgođenog lica. On je stariji čovjek. Izuzetno je krupan, širokih ramena i ponosnog hoda. Glavu uvijek drži visoko uzdignutu. Ruke mu uvijek vise oko tijela dok grabi svojim krupnim korakom. Taj čovjek nekako u svima budi i pokreće negativnu energiju. Njegovo uvijek ljuto lice mu dodaje godine pa izgleda starije nego što ustvari jeste. Visoko podignuto čelo je puno bora. Ima guste, crne obrve koje su uvijek skupljene. Svojim pogledom bi prestrašio i najhrabrije. Taj ledenoplavi, prodorni pogled je prikazivao sav njegov ponos. Nos mu je velik i blago zakrivljen. Imao je velika usta i mesnate usne. Na proćelavoj glavi je uvijek nosio staru pohabanu kapu. Crna prosijeda kosa  je na proćelavoj glavi izgledala pomalo neuredno. Sa neobrijanim licem i prljavom odjećom ostavljao je dojam neuredne osobe.  Na sebi je uvijek imao crne pantalone. Špagu je koristio kao kaiš. On je sada u penziji. Kažu da je prije radio kao majstor. Porodica ga nikad ne posjećuje, ako je uopće ima. O njemu kao osobi ne znam mnogo. Nikada ne priča. Možda mu se nešto desilo pa je postao takav. Čini se da ne voli šetati. Stalno je vani, ali uvijek sam. Luta ulicama zamišljenog pogleda.

          Ja ga se pomalo bojim, ali ipak se nadam da ću nekad saznati misteriju o tom čovjeku.

ENIDA DUČIĆ, VII-1

……………………………………………………………………………………..

“Mrgodno lice mog komšije”

               Često se sjetim mog komšije koji je nekada živio u mojoj ulici.

            Druga ga djeca nisu voljela i plašila su ga se, dok je on meni bio veoma drag. Često i nesvjesno bih uhvatila sebe kako ga posmatram. Tada sam na njemu primjećivala ono što ne bih u drugim prilikama. Bio je nižeg rasta. Imao je duge mršave ruke. Činilo mi se da kada bi obukao najužu majicu da bi ona visila na njemu. Stalno je nosio plave poderane pantalone. Na njegovom okruglom licu isticale su se krupne bademaste oči. Bore oko njegovih usana nisu umanjivale njihovu punoću. Bio je tamne puti i imao je gustu smeđu kosu. Na vratu je imao dva bena. Hodao je tihim korakom. Uvijek je bio namrgođen. Razlog toga je bila smrt njegove djece. Kada bi ga neko pozdravio, samo bi klimnuo glavom i nastavio dalje. Kada sam bila mala, često sam ga pitala zašto je tako tužan. On bi samo odmahnuo glavom i pustio jednu suzu. Druga djeca su ga izazivala, dok sam ja bila dobra prema njemu. kada sam se jednom vraćala iz škole, napao me je pas. Moj komšija ga je otjerao. Bila sam uplašena, a on me je snažno zagrlio i rekao da će sve biti uredu. Ja sam sa njim najviše razgovarala. Njegovi savjeti su mi bili uvijek od pomoći. Bio je usamljen. Uvijek su ljudi govorili da ne žele pričati sa njim jer je uvijek namrgođen. Oni uopće nisu znali da se iza tog namrgođenog lica kriju najljepše osobine koje jedan čovjek može da ima.

           Kada se njega sjetim, uhvati me tuga jer je on umro prije nekoliko godina. To je bio moj najbolji komšija.

ILMA KORDIĆ, VII-1